Press

HAK revija intervju

Lada Obradović, glazbenica

Odvajanje od bubnja mi je noćna mora

Piše: Zlatko Vedranić      (27.7.2016)

Da ponovno imam priliku odabrati svoj životni put, ne bih promijenila ni jednu stvar. Mislim kako kombinacija truda i preskakanja uvijek novih prepreka s lijepim stvarima zapravo gradi kvalitetnog umjetnika, kaže jazz bubnjarica Lada Obradović

Da će ti postati budućnost i profesija? Je li uopće bilo konkretnog trenutka u kojem je pala odluka o tome? Jesi li sama bila dovoljno hrabra za to ili te je trebalo malo pogurati?

- Pri prvoj ideji o sviranju instrumenta osjetila sam da će iz toga izrasti nesto više od samog hobija. Gotovo od početaka sam se posvetila instrumentu na najprofesionalniji mogući način, ulažući kroz njega u svoju buduću karijeru. Nikad nisam bila osoba koju je trebalo pogurati na rad. Zapravo me roditelji i danas zamole da malo prestanem i odmorim. Neprekidno sam u utrci s vremenom, kao i na počecima.

■ Danas tvoja priča djeluje gotovo idilično. Je li uvijek bilo tako ili je znalo biti i teških trenutaka? Ozbiljan studij ne može biti samo užitak i zabava, zar ne?


- Na svakom putu ima uspona i padova. Glazbeni studij koji traje šest godina ne može biti sazdan samo od pozitivnih elemenata. Trenutačno živim u Švicarskoj, četvrtoj državi u kojoj počinjem graditi karijeru iz početka. Bogatija sam znanjem i iskustvima, ali za svaki novi početak i učenje novog jezika treba velika količina energije i vjere. Vrijeme studija je teško i zahtjevno, no smatram kako je samo 10 posto moje energije usmjereno na školu. Ostatak je utrošen u privatno vježbanje, pripremu projekata, PR, menadžment, razne vrste poslova koje radim kako bih se odškolovala te odrađivanje koncerata ili turneja. Nerijetko se dogodi da moram prespavati na klupama ili u autu kako bih zaradila novce od instrukcija sljedeći dan te često s visokim tempe- raturama ili gripom ostajem do iza ponoći na faksu, radim, vježbam, uzmem tabletu za bolove i jednostavno nastavim. Nema prostora za bolovanje ili odmor. Tijekom zadnjih desetak godina nerijetko sam bila u situaciji da prijatelji ili obitelj organiziraju okupljanja, a ja sam satima ostajala u svojoj sobi pripremati nove materijale i jednostavno vježbati. Sve te stvari ostaju daleko od očiju publike kad jednom izađemo na pozornicu. No da ponovno imam priliku odabrati svoj životni put, ne bih promijenila ni jednu stvar.

■ Tvoja glazba je prvenstveno jazz, barem koliko te javnost imala prilike upoznati do sada. Kakva si s ostalim žanrovima? Ako i ne zasviraš, poslušaš li nekad i nešto drugo?

-Stilski sam svoje sviranje i komponiranje usmjerila na moderni jazz. Vjerujem da su za to zaslužna sva moja dosadašnja životna iskustva, vrijeme provedeno u različitim državama i veliki utjecaj balkanske glazbe te njezinih poliritmičnih i polimetričkih struktura. Osjećam kako je to glazbeni izričaj kojim najbolje mogu prenijeti svoje trenutačne misli i osjećaje. Uvijek postoji šansa da će u budućnosti moj glazbeni izričaj poprimiti drugačije oblike, no zasad se najbolje osjećam svirajući taj glazbeni stil.

■ Imaš li u tom smislu nekih favorita u zadnje vrijeme? Što je trenutačno na tvojoj play listi?


- Ne mogu se sjetiti ničega posebnog za navesti što nije jazz. Najdalje što idem trenutačno je neka vrsta hip-hopa, no opet mješavina s elementima jazza. Trenutačno su mi na play listi Robert Glasper, Avishai Cohen, Shai Maestr, Omer Klein, Christian Scott, Taylor Eigisti i uvijek Tigran Hamasyan, većina vrhunskih njujorških i izraelskih glazbenika.

■ A gdje se vidiš za recimo desetak godina? I u profesionalnom smislu i prema lokaciji...


- Za desetak godina se definitivno vidim u New Yorku. Dosta sam putovala, no to je bio jedini grad za koji sam rekla: ‘To je to!’. Svugdje drugdje sam od prvog trenutka znala da to nisu gradovi za mene. Jednostavno se nisam osjećala kao ‘doma’. Vidjet ćemo kamo će se moj životni put okrenuti. Za sada treba završiti započeto u Švicarskoj.

■ Kako ti je živjeti u Bernu, fali li ti rodni grad?


- Sa Švicarskom je ista situacija. Osjećam da je to država u kojoj ću provesti još malo više od godinu dana do završetka diplomskog studija, no kasnije nemam nikakvih afiniteta za ostanak. Iako je prekrasna, nisam se povezala s njom niti na koji dublji način i stil života je prilično različit od onoga što očekujem od okruženja u kojemu planiram provesti neko dulje vrijeme. Rodni grad, prije svega moja obitelj u njemu, dio je koji mi najviše nedostaje.

■ Svirala si uz mnoge vrsne kolege glazbenike, među kojima je i Boško Petrović, za kojega ne kriješ da je tvoj najvažniji glazbeni mentor i uzor.


- Boško ima posebno mjesto u mojem životu i zauvijek ću ga pamtiti kao čovjeka koji mi je otvorio mnoga vrata kad mi je ruka pomoći bila najpotrebnija. Takve stvari se ne zaboravljaju i vjerujem da ga zato ističem kao jednog od najvažijih mentora. Trenutačno imam priliku učiti i slušati svjetske velikane u raznim dijelovima Europe i svakim novim susretom shvaćam koliko je glazbeni svijet velik, a neiscrpne ideje i kreativnost mladih glazbenika rastu svakim danom.

■ Kako izgleda tvoje komponiranje?


- Definitivno volim poslušati svaki savjet i čuti o različitim metodama raznih glazbenika, o njihovim pristupima i načinima komponiranja. Te tehnike koristim u pisanju zadaća i za potrebe fakulteta, no iskreno, kako nisam u poziciji kompozitora koji je plaćen za posao koji treba biti gotov od danas do sutra, volim uzeti svoje vrijeme i napisati novo djelo kad to osjećam. Svaka od mojih skladbi ima neku emocionalnu priču i do sada su nastajale vrlo spontano, kao reakcije na doživljene i proživljene situacije. Svijet kojim smo okruženi danas redovito mi pruža nove inspiracije. 

Nikad nisambila osoba koju je trebalo pogurati na rad. Zapravo me roditelji i danas zamole da malo prestanem i odmorim. Neprekidno sam u utrci s vremenom, kao i na počecima.

Domaći mediji nedavno su prenijeli vijest da se hrvatska jazz bubnjarica Lada Obradović u konkurenciji više stotina djevojaka iz cijelog svijeta plasirala u nale prestižnog natjecanja Hit like a girl. Time se našla u društvu 25 najboljih svjetskih bubnjarica, a to je već vijest sama po sebi, no cijela je priča još zanimljivija kad se uzme u obzir da se ovaj instrument i dalje u javnosti, i to ne samo domaćoj, nego i svjetskoj, percipira kao muški instrument. Rođenu Siščanku Ladu bubanj je fascinirao praktički pri prvom susretu. Nakon završetka pop rock škole u Zagrebu, 2010. upisala je glazbenu jazz akademiju u Grazu, a poslije završetka preddiplomskog programa prije dvije godine započela je studij umjetničkog smjera mastera jazz bubnja na Hochschule der Künste Bern u Švicarskoj. Proteklih godina pozornicu je dijelila s nizom glazbenika svjetskoga glasa, a našoj publici možda je najpoznatiji njezin angažman u Chocolate Disaster kvartetu, s kojim je snimala i nastupala u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji..., a sad i aktualnom Lada Obradovic Projectu.

■ Tvoja biografija kaže da si prva glazbena iskustva počela prikupljati kao 12-godišnjakinja pohađanjem satova klavira i da si se nekoliko godina kasnije zaljubila u bubnjeve. Vratiš li se nekad klaviru ili možda nekom drugom instrumentu? Barem onako nakratko, za gušt? 

- Tada, kao 12-godišnjakinja, doista nisam osjećala pretjeranu povezanost s klavirom. Tijekom studija u Grazu pohađala sam satove klavira šest semestara i sad još radim na njemu te nekad sjednem i sviram samo iz gušta. Također, sve svoje skladbe komponiram najprije na klaviru, tako da je on postao neizostavni dio mojega glazbenog djelovanja.

■ Kad si shvatila da će glazba za tebe biti više od hobija?

Dan bez palica - tužan

Koliko si najdulje izdržala bez bubnja? Je li ti odvajanje od instrumenta uopće problem ili, recimo, godišnji odmor podrazumijevaš bez njega?


- Odvajanje od instrumenta je zbilja noćna mora za mene. Dan kad ne mogu provesti nekoliko sati s palicama u rukama je zbilja tužan dan i ne mogu dočekati da svane kako bih napokon počela raditi. Svaki dan pokušavam naučiti nešto novo ili barem održavati kondiciju ako već nemam vremena za neki dulji kvalitetni rad. Ne sjećam se koliko sam najdulje bila bez bubnja. Godišnji odmor koji je u svojim začecima koncipiran bez bubnja redovito odbijam ili jednostavno promijenim pravila i ponesem ga sa sobom. Sjećam se zbilja čudnih mjesta gdje sam lupkala po gumi za vježbanje. 

Post image