Press

Lada Obradović, 28-godišnja jazz bubnjarka, kompozitorica i aranžerka, finalistica svjetskog natjecanja bubnjarki „Hit like a girl“

Lada Obradović, 28-godišnja jazz bubnjarka, kompozitorica i aranžerka, finalistica svjetskog natjecanja bubnjarki „Hit like a girl“ 

 

LJUDI MISLE DA GLAZBENICI ŽIVE GLAMUROZNO, ALI NE VIDE DUGOGODIŠNJI TRUD, RAD, ZNOJ I MUKU 

NST: Siščane je doista razveselila vijest iz Kalifornije da ste sa skladbom “Kids of Glue” (“Djeca Ljepila”) koja traje 6,23 minute, u konkurenciji od 160 bubnjarki iz cijelog svijeta, ušli u finale svjetskog glazbenog natjecanja bubnjarki „Hit like a girl“, da ste po broju glasova završili na 4-tom mjestu, te da zajedno sa 25 bubnjarki sudjelujete u finalu kategorije “18+” u kojem će članovi žirija, koji čine svjetski poznati glazbenici i bubnjari, odabrati pobjednike. Iako se na tom svjetskom natjecanju kao autor pojavljujete osobno, na određeni način predstavljate vaš rodni Sisak i Hrvatsku. Čestitamo vam na tom velikom svjetskom uspjehu i doista smo sretni zbog vas, ponosni na vas. 

LADA OBRADOVIĆ: 

Hvala vam najljepša na pozivu za intervju i na komplimentima. Zbilja me veseli činjenica da se Siščanima sviđa moj dosadašnji rad i nadam se da ih neću razočarati niti s nadolazećim materijalima. 

NST: Kako je i kada nastala ta skladba s kojom ste kao sve poznatija i slušanija jazz bubnjarica ušli u to svjetsko natjecanje? Ta pjesma, kako se kaže u dosadašnjim recenzijama, govori o “unutarnjoj tuzi i nemiru koje ste susreli na ulicama gradova u kojima ste svirali”. Što vam je to izazvalo snažne emocije i inspiraciju da napišete tu pjesmu? Gdje se to dogodilo? Što ste željeli poručiti pjesmom? Kome ste posvetili tu pjesmu? 

LADA OBRADOVIĆ: 

Pjesmu “Kids Of Glue” ili na hrvatskom jeziku “Djeca Ljepila” volim nazivati drugom karikom samog projekta. Nastala je prije par godina tijekom jednog od međunarodnih jazz natjecanja u Rumunjskoj na kojem sam sudjelovala s tadašnjim austrijsko-njemačkim kvartetom. Svakoga jutra prije priprema i probi odrađivala bih jutarnji trening trčeći ulicama Bukurešta, gdje bih sretala malog dječaka s ljepilom u rukama. Moja prva reakcija je bila zbunjenost i žalost, no svakim sljedećim susretom, shvativši način na koji djeca preživljavaju, moja tuga i ljutnja su rasle. Bila su to gladna djeca koja su ljepilom zavaravala glad, i to me je činilo jako nesretnom. Jednog dana, pri vraćanju u hotel, jednostavno sam čula pjesmu u glavi. Njena poruka je, vjerujem, prenijeta emocijama cijelog benda koji snažno osjećaju sukus svake stvari koju izvodimo. Podsjeća me na minule dane provedene trčeći ulicama Bukurešta i služi kao molitva za dječakovu budućnost.

KAKO BIH FINANCIRALA ŠKOLOVANJE, RADIM I PO NEKOLIKO POSLOVA 

NST: Kada sam razgovarao s vašom majkom, gospođom Davorkom Obradović, višom kustosicom u Gradskom muzeju Sisak, čuo sam zanimljivu priču o tome kako ste se na zanimljiv način prijavili na to svjetsko natjecanje u Kaliforniji, kako je malo falilo da se ne javite. Možete li tu priču podijeliti s našim čitateljima, vašim sugrađanima? Kako je to izgledalo? Što vam je bio motiv da se javite i kakva su vam očekivanja od prijave? 

LADA OBRADOVIĆ: 

Iskreno da, skoro pa se nisam prijavila. Veljača je bio izuzetno naporan mjesec i trebalo je neko vrijeme za obradu svih materijala na kojima smo radili. Već u studiju imali smo tehničkih problema s kamerama i samom izvedbom jer je pjesma doista zahtjevna i trebalo je nekoliko snimanja da dobijemo bar približno što želimo. Ja naravno nisam bila zadovoljna, te sam rekla dečkima kako pjesma možda neće niti biti objavljena jer ju jednostavno nisam našla zadovoljavajućom, ponajviše zbog kvalitete videa. Činjenica je da su cijene snimanja u Švicarskoj previsoke za naše prilike, te smo morali naći drugi način, odnosno okrenuti se samo- produkciji. David, pijanist benda i moj partner, radio je na editingu preko 25 sati zadnji tjedan prije završetka prijava jer si netko mojeg statusa u Švicarskoj ne može priuštiti rad s profesionalcima. Moram priznati da mu je to bio pametan potez, budući da mi je nakon toliko uloženog truda, s velikim smiješkom rekao: “Znaš da sad nije opcija da se ne prijaviš?”. Na to, naravno, nisam imala protuargument. Odlučila sam da će video služiti kao promocija samog projekta, te možda olakšati dogovaranje neke od sljedećih turneja. 

NST: Kako ste reagirali kada su vas obavijestili da ste ušli u finale u konkurenciji od 160 natjecateljica iz cijeloga svijeta? Kako provodite vrijeme do kraja on line glasovanja i do proglašenja pobjednica? Što za vas znači sadašnji privremeni plasman, trenutno 4-to mjesto? Što za vas znači ulazak u finale? U umjetničkom i u komercijalnom smislu? 

LADA OBRADOVIĆ: 

Bila sam sretna ponajviše jer sam ušla u uži izbor glasovima publike. Nema ljepšeg osjećaja od konfirmacije od strane slušatelja da teški dotadašnji rad nosi određenu vrijednost. Ulazak u finale vjerujem da će olakšati jedan dio promocije, te će, nadam se, pridonijeti valorizaciji samog projekta. 

Dio vremena provodim radeći na promotivnim materijalima i organizaciji turneja istog projekta, te na doradama moje internet stranice koja je objavljena tek nedavno. No, najveći dio vremena je posvećen vježbanju. Također radim na novim suradnjama mojih duo projekata, te kao “sideman” u par drugih bendova. Puno vremena provodim u organizaciji izrade animacijskih video klipova snimljenih kompozicija, i organizaciji nekih međunarodnih suradnji vezanih za video uratke pojedinih svjetskih fotografa i redatelja. Tu je i fakultet koji zahtijeva dio vremena i energije. Naravno, kako bih mogla financirati školovanje, radim i po nekoliko poslova, što često zahtijeva višesatno dnevno putovanje do radnog mjesta. No, vjerujem kako je sve u dobroj organizaciji. 

MOTIVACIJU NALAZIM U ČINJENICI DA DOLAZIM IZ PREDIVNE I PONOSNE HRVATSKE 

NST: Dvadeset i osam vam je godina. U podacima piše da trenutno živite u Švicarskoj. Glazbom se faktički bavite od 12 godine, kada ste počeli vježbati klavir, s nepunih 17 godina otkrivate bubnjeve i prebacujete se na taj instrument. U Zagrebu završavate srednju rock školu, u Grazu u Austriji završavate Glazbenu jazz akademiju, u Bernu u Švicarskoj studirate Studij umjetničkog smjera mastera jazz bubnja, svirali ste u dva jazz sastava po cijeloj Europi, sudjelovali ste u projektu “SOFIA” koji je okupljao ženske instrumentalistice i vokalistice. Iza vas je faktički 16 godina mukotrpnog i napornog rada punog vježbanja, odricanja, gotovo spartanske discipline da biste napravili takvu svjetsku karijeru. Slušajući vaše glazbene klipove, ne može se ne uočiti velika predanost, zanesenost i virtuoznost sviranja. Gdje nalazite motive i inspiracije za takav umjetnički izraz? Što u tom smislu nosite iz rodnog Siska i domovine Hrvatske? 

LADA OBRADOVIĆ: 

Moja motivacija leži u činjenici da dolazim iz predivne i ponosne, ali relativno ekonomski siromašne zemlje kao što je Hrvatska. Svjesna sam kako ću samo teškim radom uspjeti ostvariti ciljeve i financirati život i školovanje u stranim državama. Činjenica da u Hrvatskoj velik broj ljudi živi na rubu egzistencije, teška gospodarska situacija u državi, te proživljeni rat, naravno imaju svoj doprinos u glazbenom izričaju. Vjerujem da su baš ispričane priče života, bile one ispunjene pozitivnim ili negativnim emocijama, nešto što prije ili kasnije izgradi karakter umjetnika. 

NST: Pokrenuli ste “Lada Obradovic Projekt” s vlastitim kompozicijama. O kojim temama komponirate, s kakvim osjećajima svirate svoje melodije, što poručujete svojim umjet- ničkim djelovanjem? Što za vas znači sviranje bubnjeva? Biste li mogli zamisliti život bez tog instrumenta, bez svirke? 

LADA OBRADOVIĆ: 

Cijeli projekt, koji vodim pod svojim imenom “Lada Obradovic Project” s vrhun- skim švicarsko-francuskim glazbenicima je projekt čija je okosnica socio problematika današnjice. Svaka pojedina pjesma obraduje jednu tematiku našeg društva. Instrument je sredstvo koji mi omogućuje prijenos emocija kroz različite priče. Iskreno, ne bih se mogla zamisliti bez bubnjeva i glazbe. 

NST: Kako žive glazbeni umjetnici ovog vremena i može li se živjeti od toga (plaćati račune i malo uživati)? Ima li razlike između bavljenja glazbom i življenja od glazbe u Hrvatskoj i u Europi? 

LADA OBRADOVIĆ: To definitivno varira od osobe do osobe i nivoa glazbenika. Velika većina svjetskih jazz glazbenika naravno živi lijepo od toga što radi, no neka, čak i svjetski poznata imena, imaju financijskih problema. Velika je razlika od bavljenja jazz glazbom u Hrvatskoj i Europi. Iako ne živim već duže vrijeme u Hrvatskoj, u kontaktu sam s kolegama glazbenicima s jazz scene. Po njihovim komentarima i dojmova s nekolicine turneja po Hrvatskoj odrađenih tijekom zadnjih godina, zaključujem da se može osjetiti velika razlika. Trenutno mislim ponajviše na jazz jer nisam upućena pretjerano u angažmane drugih glazbenih smjerova. Švicarska je iznimka jer je u ostalim europskim državama jazz nešto manje plaćen. 

IZBJEGLICAMA IZ SIRIJE POSVETILA SAM PJESMU „OSMIJEH OD MILIJUN DOLARA“ 

 

NST: S obzirom da živite u Švicarskoj, da puno putujete Europom radi održavanja koncerata, kako ste doživjeli terorističke napade na Paris i Bruxelles, kao i ovu priču o migracijama iz Afrike (Sirije, Iraka) u Europu, veliku seobu na-roda, najveću od kraja Pr- vog svjetskog rata? Kako to utječe na Europljane, na multikulturalnost , na umjetnost, na slobodu kretanja i umjetničkog stvaranja? 

LADA OBRADOVIĆ: 

Mislim da je bio 13. studeni kada je Shai Maestro, jedan od mojih najdražih živućih klavirista, održavao koncert u Fribourgu. Sjećam se kako je svirao predivnu pjesmu koju je napisao kao reakciju snažnih emocija na nikada završene ratove između Izraela i Palestine. Nakon koncerta David i ja razgovarali smo s njim, te Ziv Ravitzem, vrhunskim izraelskim bubnjarom, kad je Shai dobio poruku da se dogodio teroristički napad u Parizu. Odmah po saznanju o čemu je riječ, počeli smo zvati francuske prijatelje za koje znamo da žive u Parizu. Trojica od njih bila su na mjestu pucnjave. Dvoje na stadionu, a jedan je bio očevidac pucnjave na ulici. Bila je to zbilja strašna večer. Dan nakon smo odrađivali probu kao pripremu za jedan teški projekt i koncert koji je bio najavljen za dva tjedna kasnije, no ja, nažalost, nisam uspjela odraditi posao. To je jedan od dokaza da se neke strahote kojima smo okruženi ne mogu ispričati niti preko glazbe baš u svakom trenutku. Shai i njegov trio, te još nekolicina glazbenika koji su trebali nastupati u Parizu narednih dana, morali su odgoditi koncerte. 

Priča sirijskih imigranata je također jedna istinski strašna priča današnjice. Moj prvi i zadnji susret s imigrantima zbio se u rujnu 2015. kada sam putovala kroz Srbiju. Susret s tolikim brojem izgladnjelih ljudi ostavio je strašno snažan utisak na mene. Puno godina je prošlo od kada sam, iz neposredne blizine vidjela slične prizore. Potaknuta reakcijama djece na poklonjenu hranu, napisala sam pjesmu “Million Dollar Smile” (Osmijeh od milijun dolara), te ju posvetila izbjeglicama u traženju boljeg sutra. 

NST: Što danas mislite o Sisku i Hrvatskoj? Kakav je danas vaš odnos prema rodnom gradu i domovini? Što biste, nakon svog europskog iskustva, započinjanja svjetske karijere, poručili svojoj generaciji u našem gradu, našim Siščanima? Kako ljude probuditi, dignuti iz duhovne letargije, kako pobijediti depresiju, kako uskrisiti ovaj grad? 

LADA OBRADOVIĆ: U posljednje vrijeme dolazim u Hrvatsku tek nekoliko puta godišnje, no svaki put kada dođem, osjetim neku dozu rezignacije, vjerujem uzrokovane neizdrživom situaci- jom. Imam dojam da je velik broj ljudi duhovno potonuo i iskreno jako mi je teško gledati rodni grad, u kojem još uvijek živi moja obitelj, u takvom stanju. Često se susrećem s komentarima prijatelja iz djetinjstva koji glase nešto kao “blago tebi”, što jednim dijelom razumijem, jer živim u jednoj tako uređenoj bogatoj državi kao što je Švicarska. No, ključno je istaknuti da ljudi najčešće vide samo glamuroznu stranu glazbenog svijeta i djelovanja. Dugogodišnji trud, rad, znoj, trnovit put i muku preživljavanja u stranim državama, dvojbe i suze, predrasude prema ljudima iz zemalja kao što je Hrvatska, malo tko vidi i može razumjeti. No, najvažnije od svega je zadržati pozitivno stanje duha, svakodnevno naporno raditi i napredovati, a nakon svakog neuspjeha ili razočaranja, što brže, ponovno ustati. 

Intervjuirao:
Željko MALJEVAC     (1.4.2016)

Post image